Autentična vreća smeća

28.04.2008., ponedjeljak

Zadnji post

Koja je prva stvar na koju pomisliš? Jeli to neka voljena osoba? Jeli to neki divan krajolik na kojem si trčao kad si bio mali? Odgovora ima milijun ali nijeda nije točan. Nemoguće je uvijek stalno na istu stvar prvi put pomisliti. Kad sebe pitam to pitanje stanem i neznam na što da pomislim, uvijek se izgubim i onda se sam sebi smijem kako nisam normalan. Eh tako je to obično kod mene ali onda kad se nasmijem se obično sjetim neke scene iz davnina. Sjetim se neke male anegdote iz osnovne ili neko sranje koje sam napravio i kako sam tada mislio da je to najveće sranje u koje sam upao. Sve su to normalne stvari koje zovemo sjećanja. Sjećanja su nešto što bi se trebalo neizmjerno cijeniti i truditi se da ih imamo što više. Tužno je ipak kako sjećanja blijede. Žao mi je što se više nemogu sjetiti kako je izgledala moja prva profesorica, žao mi je što se nemogu sjetiti više kako su izgledala djeca s kojom sam se igrao u vrtiću ili još prije vrtića. Strah me je pomisliti na to da se možda svega ovoga neću sjećati za nekih 10 godina. Možda ću sa 60 godina smijati sam sebi što sam radio kad sam imao 17 i kakve sam pizdarije pisao po ovom blogu. Možda udarim u glavu i izgubim sva sjećanja. To bi mi dalo priliku za novi život ali ipak život prije toga bi čučao u kutu i stalno me podsjećao što sam nekad bio. Bilo kako bilo, vrijeme teče i ne može ga se zaustaviti ali ono teče sporo i mi ne primjetimo razliku da se nešto mijenja tek kada se gledaju fotografije ili filmovi čovjek shvati koliko se toga promjenilo. Da mi netko sad da sliku Viškova kako je izgledalo prije 10 godina nebi ga prepoznao. To je još bilo kada je park u centru bio puno veći, kada redovi onih kafića i dućana nije bilo nego je bila neka prašnjava cesta, kada je bilo sasvim malo groblje i kada su bili neki sasvim drugi ljudi kojih više nema ali meni će pogotovo u sjećanjima ostati oni ljudi koje nije nitko primjećivao. Uvijek ću se sjećati onog starog pijanca koji je živio preko puta Maretine ili mog susjeda koji je umro pred dosta godina s kojim sam možda progovorio dvije riječi. Ali te slike, ta sjećanja sve su mutnija i mutnija a zamjenjuju ih nova sjećanja koja će isto nakon nekog vremena zamutiti. No, neka sjećanja ostaju zauvijek ali ironija je u tome svemu da mi nemožemo birati sjećanja koja će nam ostati. Ja se recimo odlično sjećam kako sam prije 11 godina bacio jednu plastičnu futrolicu nekoj ženi u vrt i ona je bila sva ljuta i kad me pitala zašto sam njoj to bacio u vrt ja sam uplašeno samo izgovorio "Pa mislio sam, mislio sam da je to vaše." i pobjegao. Ta mala sitna, beznačajna anegdota mi sjedi u glavi svo ovo vrijeme i ne mrda nikuda a nekih većih stvari poput izgleda moje tete u vrtiću se nemogu nikako sjetiti, jednostavno nemogu, koliko god se ja trudio ja se nje nemogu sjetiti i tako sa milijun stvari. Ipak kada jednog dana umrem moje tijelo će izgorit vjerovatno a ja kao i mnogi drugi će ostati samo u sjećanju drugih. Živit ćemo dalje u sjećanjima drugih ljudi i biti ćemo s njima dok oni ne umru. Kako će vrijeme prolaziti tako ćemo mi biti izbrisani iz života ljudi i od nas neće ostati ništa. Eto tako je došlo vrijeme da i ovaj blog ostane samo sjećanje na vrijeme kada je bio aktivan. Ovo je zadnji post koji će biti pisan na ovom blogu i baš zato sam odlučio pisati o sjećanju. Nadam se da smo vam pružili barem malu dozu zabave dok ste čitali naše umotvorine i htio bi se zahvaliti svim lijepim i ružnim komentarima koje ste ostavili (posebice ljudima poput Airhead, Petra, Šukica i ostalima koji su komentirali skoro svaki naš post a i onim anonimnima, hvala) a i hvala onima koji su imali strpljenja i volje samo za čitanjem postova. Zašto se blog zatvara? Pa eto danas (30. April), na Hitlerov rođendan smo zaključili da je ovaj blog već dugo vrijeme spojen na respiratore i da se jedva održava na životu i da jednostavno nema smisla ga održavat kad nemamo volje za time, nadam se da će te nas razumiti i da se nećete previše ljutiti. Ali eto za kraj od moje strane ću vam dat jednu beskorisnu trivijalnu informaciju da je svaki moj post (osim prvom kojem je ime nadjenuo Pacivity) imao naslov ili riječi jedne pjesme pa eto popis pjesama bi išao kronološkim redom ovako nekako:

Aerodrom - Digni Me Visoko
Whitehouse - Thank You Lucky Stars
Louis Armstrong - Kiss To Build A Dream On
Steve Gillette and Cindy Mangsen - Long, Long Trail
Panaceja - Mrtav Život

Ali eto pošto ovaj post nema ime pjesme odlučio sam da vam dam jednu, meni vrlo dragu, pjesmu koju sam često slušao navečer pred spavanje. Slušanje te pjesme mi je bio neka vrsta rituala i uvijek sam je morao poslušati prije nego što legnem u krevet pa eto odlučih da ću vam za poklon dati tu pjesmu: Klikni tu !
Dali se stvari događaju s razlogom jedno je od čestih pitanja. Gledam film u 2 ujutro. Neka ljubavna-drama-komedija. I tako sjetim se svoje voljene i koliko mi zapravo daje snage i sreće i koliko ispunjuje moj život toplinom i radošću. Poklonila mi je plišanog krokodila imenom 'Kuki'. Htio sam ga čvrsto zagrliti i baš u tom trenutku sam shvatio da ga nema, nestao je. Pretražio sam sobu i nisam ga našao. Žalosno sam legao u krevet i vidio da se 'Kuki' skrivao cijelo vrijeme ispod pokrivača, taj djelić sekunde, neopisisiv trenutak bezgranične euforije. Sama činjenica da sam našao tog neodoljivo slatkog plišanog krokodilića učinila je moj život punijim. Kad me to stanje popustilo već sam shvatio da je dosta kasno a ujutro moram u školu. Neizbježan je odlazak na zahod iako mi se al' stvarno nije dalo ići, putem sam opet razmišljao o njoj, i o tome kako mi fali i da je nisam vidio puna dva dana (al stvarno je to jako dugo). Već sam se našao ispred zahoda, svijetlo je bilo upaljeno i vrata napola otvorena, a unutra nikoga. Jeli se to dogodilo slučajno ili s razlogom. Da zagasim svjetlo i zatvorim vrata što sam prošli put zaboravio zatvoriti. Sljedeće se pogledam u ogledalo i spazim da mi je desno oko jako crveno. Opet isto pitanje, dali se to dogodilo slučajno ili s razlogom da vidim crvenilo u oku.....dali istinski zatvaramo blog ili samo na neko vrijeme samo vrijeme će i pokazati...jeli bilo slučajno...ili....s razlogom....

Hvala vam svima još jedanputa...


Vaši Burek i Pacivity

- 03:05 - Komentari (3) - Isprintaj - #

10.03.2008., ponedjeljak

Mrtav Život

Evo ljudi napokon novi post! Nakon duge stanke odlučih ponovo piskarat moje misli tek toliko da se neka zalutala duša zabavi pa makar na pet minuta. Pauza je bila tako duga iz čistog razloga što nisam imao vremena (a bome nije ni pacivity čini se) za ovaj blog a još manje za sebe. Sve više i više gubim vrijeme koje inače posvećujem svojem užitku. Nekad sam znao proučavati nadrealistične slike po 2-3 sata, čitat malo o astronomiji, pogledati koji film stari i razne zanimacije koje radim u jednom danu a sada ništa od toga jer više jednostavno ne stignem. Svaki dan počinje ugnjetavanje sa svih strana, svaki dan opet iste stvari. Više mi se sere od onog autobusa što dolazi na stanicu, onog ćelavog nadrkanog šofera koji uvijek nešto sere, naporne djece koja dreči u njemu baš me sve od toga zagrije za nerviranje u školi. Škola kao škola, puna "ufuranih" mulaca koji su popili svu pamet svijeta i onda moram njih slušat. Nisam ni ja ništa bolji od njih, vjerovatno i oni mene tako smatraju, ako uopće razmišljaju o nečemu. Besciljni razgovori u školi što je međusobno mazanje očiju sa lažnim osijećajima i stavovima. Bez ikakvih ciljeva sjedimo po klupama i pričamo priče koje smo "doživili" u petak i subotu a ja samo prazno gledam u njihova lica, više niti ne slušam što mi pričaju jer ionako znam šta mi pričaju, sve te priče su kao jeka i stalno se ponavljaju. Sve više i više želim da postanem nijem tako da nemoram više ikome odgovarat na glupa pitanja i stalno lagati i pretvarati da mi je stalo do nekoga. Svaki moj odgovor postaje isti "Boli me kurac za tebe i tvoje probleme, odjebi, moj život je samo moj.", jedini odgovor na sva njihova pitanja. Oni koji se još udostoje pitat me nešto već po pogledu znaju šta ću im reć i samo se nasmiju i odu ća. Preokrutno od mene? Ponašam se kao šupak? Nisam šupak i nisam okrutan nego sam iskren. Iskren sam o mojem stavu i mojem razmišljanju o tome što ti svoje postojanje svodiš na petak i subotu. Ne zanimaju me tvoje šale kojim se moram smijat da tebi ne bude neugodno, ne zanima me što nisi učio za danas i ne namjeravam te spašavat jer ionako imaš dovoljno godina da snosiš posljedice. Ne zanima me dali si Srbin, Hrvat, Ustaša i štagod ti je uvjerenje meni su svi ljudi jednako beskorisni i jednako ih sve ne poštujem. Sjećam se jedne izjave od jedne osobe iz mog razreda koje ću još dugo vremena pamtiti a išla je nekako ovako: "Ja, ja nisam normaln više. Od ponedjeljka do petka me boli kurac za sve onako, spavam, isključen sam. Kad u petak završi škola se aktiviram, napijem se u petak i subotu i u nedelju spavam i onda se opet u ponedjeljak isključim. Živim samo za petak i subotu.". Ovo je najiskrenija definicija moje generacije. Generacija u kojoj se razmišljanje izrugiva, generacija u kojoj ne postoji ništa drugo nego "življenje za danas", generacija u kojoj ne postoji ništa nego ovaj svijet koji iznova jedeš i povraćaš stalno, generacija u kojoj si tema ismijavanja ako si pročitao nešto što ti nije lektira, generacija u kojoj si ti ako ne piješ budala i kukavica, generacija u kojoj se ideologije (koje su umrle ili su na samrti) promiču se bez ikakvog znanja ili bez nekog većeg interesa samo zato što to "svi ostali rade". Od toga izgubim volju za svime. "Daj mi cigaru/Daj mi kunu" odi u kurac više boli me briga i za tebe i za tvoje potrebe. "Daj mi kunu kunu kunu kunu." usrano žicanje samo pare i cigare trulež od mozga samo ti treba kuna ili cigara, živiš za to da nažicaš za cigare. Boli me kurac za ovu smrdljivu rasu, puca mi kurac za ovaj usrani svijet ponosno dižem glavu iznad toga i nije me sram reći šta mislim i nije me sram isticat. Konačno gotova škola, jedva čekam da se vratim na Viškovo da nemoram slušat nikog više da mogu uživati doma u miru. Napokon dođem doma, upalim muziku i gledam kroz prozor kako robovi dnevnih rutina trče okolo kao muhe bez glave. Ništa drugo nego Mrtav Život. U želji da se smirim sjednem za fotelju i uzmem novine. "Dječak od 14 godina se polio i zapalio u učionici.", "Cura se objesila zbog ljubavnih problema.", "50 mrtvih u Iraku.", "Moguća vojna kriza u Južnoj Americi.". To je slika našeg doba. Postali smo tako slaboumni da smo sve više podležni samoubojstvima, prijatelji mi se povjeravaju o depresijama, na televiziji uvijek neke tmurne vijesti, osmrtnice pune stranice novina, ljudi sve više zanovijetaju bez da išta poduzimaju. Nitko mi već dugo vrijeme nije rekao da je sretan, da mu je drago što je dobio dobru ocjenu, da mu je drago što se nije napio u subotu da mu je drago što se osjeća da živi život. Svi su uvijek u nekim depresijama i uvijek u nekim "bedarama" samo plaču i očajavaju a previše ih je strah nešto poduzeti. Od svega toga sam poželio se sjetiti starih dana kad sam bio mali klinac. Izjurim van iz kuće prema šumi gdje smo se često kao mali igrali. Što sam bliže išao to mi je sve bilo jasnije. Jasnije da toga više nema i više neće nikada biti. Tamo gdje smo se znali pentrat po drveću, lovit po kamenjaru; sada je tamo neka polu napravljena cesta i neki zid pun grafita. Sjećanje na djetinjstvo su mi razrovali i napravili cestu od njega. Kako će li tek izgledat ovo mjesto kad budem svojim unucima pokazivao gdje sam nekad živio? Odlučim na kraju da ću se vratit doma preko groblja i tako ja se zaputim po groblju i naiđem na jedan grob na kojem je slika od osobe koju sam nekad znao. To je bio grob od mojeg susjeda koji je umro prije par godina. Sjetim se njega, nasmješim se i kažem mu potiho "blago tebi sused". "Always look on the bright side of life. Always look on the light side of life." sjetim se tih riječi iz jednog filma i zafućkam i vraćajući se doma. Na kraju krajeva, sjetim se da ću jednog dana za nekih 30 godina se sjećati ovog dana i smijati se sam sebi i govorit kako tad nisam imao pojma i da sam sad uvijek u problemima a ono što sad proživljavam nije ništa posebno bilo. I zato ne treba biti stalno u depresiji, ne treba uvijek biti pesimist jer sreća i nesreća ima jednak udio u životu. Zato svaki put kad misli da mu je život loš, da ga nema ili da je bezvrijedan baš tada se treba ustat i reći samom sebi dosta, poslat sve u kurac i uživat malo u životu. Jer dali se isplati? Dali se isplati toliko živcirati oko problema? Naravno da ne, problema uvijek ima i uvijek će biti jednostavno se treba nositi s njima ma koliko god oni gadni bili. Nema ostavljanja za sutra treba ih odma riješit i poslat u zaborav. Depresija i opijanje ne pomaže ničemu ako ti je alkohol jedini način zabave onda mislim da je vrijeme da nešto promjeniš kod sebe, vrijeme da baciš lance navika i živiš slobodno bez frustracija. Zato sam ja odlučio odlazit u školu sretan, sa guštom odjebat svaki besmislen razgovor, smijat se u facu ljudima na njihovu glupost jer jednostavno želim uživat u životu. Jer ipak moj život je samo moj i ničji drugi.


- 10:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #

04.02.2008., ponedjeljak

The room

Kad pogledam svoju sobu. Prvo što primjećujem jest strop. Bijele je boje, visok je. Visok kao moje ambicije, i kao do stropa kad na prste stanem fali mi tako malo da ga dotaknem. Uzmem stolicu i dotaknem ga bez problema, no ne stanem li dovoljno čvrsto na stolicu ili nedovoljno oprezno. Stolica će se poljuljati i ja ću se strmoglaviti. Ustati ću i opet stati na stolicu. Stajati ću i padati koliko to god bude potrebno, ali znam da ću jednog dana biti dovoljno visok da mi više neće biti potrebna stolica kako bi dosegao strop. Drugo što zamjećujem jesu zidovi koji me ograničavaju. Ograničavaju od vanjskog svijeta. Unutar njih sam preplavljen osjećajima topline i ljubavi. No ti zidovi neće zauvijek biti tu niti će ikad ostati isti. Mjenjat će se. Sve se mjenja, tako i doluka da se ja mjenjam. Tojest nije to da se mjenjam, već prelazim na neku novu razinu. S mnogo entuzijazma krećem u nove pobjede. A igra koju igram je život. Zidovi će ostati tu gdje jesu, no jednog dana će se isto dogoditi da ću napustiti te zidove. Nadalje tu je i moj krevet. Iskreno nekako mi je već premalen, što sugerira da rastem. Već sam bliže cilju. No pitam se ponekad jeli to moj cilj. Da se maknem iz ove sobe. Iz tako zaštitničke sobe, mojeg malog mjesta gdje sam najopušteniji. Strah me, strah me ako krenem dalje da drugi kreveti mi neće pružati isti osjećaj kao i ovaj moj. Još me više strah tko će zamijeniti to mjesto u mom krevetu. Neki novi Pacivity? I onda kad pogledam malo bolje, shvatim da krevet ne mari uopće ko će sljedeći djeliti s njim emocije, tugu, ljubav, radost. U sobi se još nalazi jedan kauč. Na tom kauču nikad ne provodim vrijeme, i zapravo predstavlja jednu moju prazninu i usamljenost. Kad ga ovako gledam na prvi pogled napamet mi pada ta praznina, no kad se samo sjetim koliko samo prijatelja dođe i sjeda na taj kauč. Isti kauč koji predstavlja moju prazninu. Nisam sam uvijek će biti netko tko je uz mene, u dobru i zlu, a to su moji prijatelji. Od njih ne tražim puno. Samo da s vremena na vrijeme sjednu na taj kauč i moje srce će biti uvijek ispunjeno. Hvala vam još jednom što postojite i što ste bili u pravom trenutku na pravom mjestu da me izvučete iz neprilika. Na zidovima su kojekakvi posteri i slične tinejdžerske pizdarijice, ali ništa mi nije važnije negoli Lijepa Naša obješena na zid. Suvenir kojeg sam dobio od mog djeda uz tople riječi: "Nikad ne zaboravljaj gdje ti je dom i gdje se možeš vratiti kad got ti je teško". Te riječi su toliko močne i toliko ih cijenim. Osim prijatelja imam i dom u kojem će me uvijek sa smješkom očekivati cijela obitelj. Koja će stajati uz mene i pružiti utočište. Od malena se brinu za mene, nikada nisam ostao prazna trbuha ili krova nad glavom. To je ono što najviše cijenim kod obitelji, što ne dopuštamo jedni drugima da propadamo, da se gubimo u ovom strašnom i velikom svijetu. Kad ja nisam mogao oni su za mene čvrsto stajali na tlu, borili se do zadnje kapi znoja samo da meni bude u redu. Ne znam dali ću se ikada moći odužiti za radost koju ste mi servirali u životu. Ljudi premalo cijene svoju obitelj, Pogotovo tinejdžeri poput mene. Najviše sukoba i prepirki je oko škole, ma dajte ljudi shvatite ne učite za njih, učite za sebe da vama bude bolje u životu. Da se lakše krećete prema svojem cilju, a konačni cilj nije niti biti smetlar niti biti saborski zastupnik niti predsjednik neke velike kompanije. Cilj je uravnotežavanje psihe uz euforično stanje bezgranične sreće. Sretni mi, vi ljudi oko vas i ono najvažnije vaša obitelj. Tako ćete im vratiti sve svaku požrtvovnost koju su bili spremni učiniti baš za vas. Neki dan sam vodio interesantni razgovor s jednom osobom. Požalio sam se da imam osjećaj kao da ništa ne činim i da me nitko neće pamtiti po ničemu. Vješto me razuvjerila kad mi je rekla da s ovim riječima bitno utječem na neke ljude, koji kad budu jer oće kad tad biti u istoj situaciji će se sjetiti mojih riječi da je to veliki korak ka ne smao ostavljanju traga na ovom svijetu već i mjenjanju itog. Hvala ti na tim riječima jer su bile velika inspiracija za ovaj tekst. Nadam se da i dalje pomažem i da će tako ostati zauvijek. Čuvajte mi se svi.
- 19:45 - Komentari (10) - Isprintaj - #

27.01.2008., nedjelja

Long, long trail

Otvaram oči polako, ležim u svom udobnom (i anatomskom hehe) krevetu. Jednako usporeno se okrećem i gledam u svoj mali sat. 5:30 ujutro, radio već svira po zadatku i odzvanja nekakva muzika ali za mene je prerano da uopće obratim pozornost na šta svira. "Praksa" govorim sam sebi tihim glasom i nastavim ležat još jedno deset minuta. Skupim hrabrost i dignem se iz kreveta. Ispeglana tuta stoji na stolici i 10 kuna na stolu zajedno sa pokaznom i sličnim prčkarijama. 6:00 odzvanja onaj zvuk "Peep, peep" na radiju što je moj znak da se izlazim iz kuće. Vjerovali ili ne ali u to doba vani je još uvijek mrak i izgleda kao da je zapravo 3 ujutro a ne 6. Nikog živog na cesti, samo tu i tamo neki prolaznik koji žuri na autobus. I tako ja nastavim do stanice sa kupljenom marendom. Naravno vjetar toliko puše da je prehladno da uopće išta radim i samo razmišljam "Autobus, tamo je toplo, autobus, toplo, autobus, toplo.". Autobus polako dolazi i ja zajedno sa još 5-6 osoba ulazimo unutra. Svi su autobusi uspavani i tu i tamo netko nešto progovori ali uglavnom je mrkla tišina. Ja se fino negdje smjestim odozada i palim svoj mp3. Charlie Parker i Miles Davis započinju moje dnevno liječenje duše i ja uživam u pogledu kroz prozor koji i nije tako nov, zapravo, već ga skoro znam napamet ali svejedno uživam svaki dan gledajući negdje u daljinu onu silnu šumu oko Učke. E bome blago onima koji još mogu spavat i uživaju u toplim krevetima a mi radnička klasa si to ne možemo priuštit mi se moramo rano dizat i to prije svih da dođemo na posao. Autobus dolazi do grada i ja izlazim i uletim jedva nekako u drugi koji me vozi do prakse. Autobus već naravno biva sav pun radnika i opet svi šute i samo gledaju kroz prozor. Nakon par minuta vožnje polako se počinje plavit nebo i dolaze prve zrake sunca prema nama. Još malo dalje i tamo negdje kod obale iz autobusa vidim golemu dizalicu sa natpisom "3. Maj" velikim plavim slovima. Skoro svi putnici izlaze i kao stoka svi se naguravamo da što prije "cvikamo" početak radnog vremena. Spuštamo se svi jedan za drugim po stepenicama i sunce već polako počinje grijati i napokon se više ne smrzavam. Kao i uvijek, već ima varioca koji su na brodu i vare, oni još ranije dolaze, jebiga ljudima treba novac a na sat dobiju oko 15-20 kuna što je malo. A mene? Mene čeka mala radionica sa malim brojem radnika tu negdje naguranu među starim Austro-Ugarskim zgradama koje su tu još iz 19. stoljeća. Ulazom svi opet recikliramo staru beskorisnu rečenicu "Dobro jutro.". Radnik koji kao i uvijek na istom mjestu sjedi i puši svoju cigaru samo digne ruku i mahne prema meni. I tako započinje otprilike moja praksa. Ono što sljedi neću opisivat jer čisto sumnjam da vas zanima ali recimo samo da se dan sastoji od popravljanja mnogobrojnih aparata za zavarivanje i njihovih kabela (nije baš tako lagan posao kao što se čini) i tako sve pomalo ali produktivno do 2 smo mi završili više manje sve što smo dobili za posao i do 3:15 sjedimo i pričamo o novostima koje smo čuli na radiju. Gore na ulazu je opet masa ljudi i opet se svi naguravaju ali ovaj put da bi što kasnije cvikali i onda opet autobusom opet nazad doma. 4:40 sam doma i iskreno najradije bi samo lego i zaspo ali uvijek se potrudim da napravim nešto produktivno iako je ta produktivnost malena jer sam ipak previše umoran da bi išta radio. I tako oko 10 i pol ja odem spavat i za mene je gotov dan.

Ovako se meni ponavlja 2 puta u tjednu. Zašto sam ovo sve ispričao? Pa eto meni i mnogima se bliži kraj godine ali ovo nije običan kraj godine meni je ovo kraj škole. Poslije ove godine ja sam zreo za rad. I ja se tu pitam. Jeli ovo sve što ću u životu raditi? Dizat se svaki dan ovako rano? Svaki dan reciklirat iste rutine? Neznam, što je škola sve bliže kraju to je mene sve više strah o onome što slijedi. Kako li se samo da onim ljudima koji su tamo preko 30 godina? Kako već nisu poludili od istog posla? Od istog jebenog sranja svaki dan, svake godine. Pa samo se vrte u krug? Je li to sve što ćemo dobit od života? Dizanje, posao, spavanje do petka i opijanje u subotu? Šta je to sve što život može pružiti za osobu koja je završila srednju školu? Mnoge očekuje ova sudbina i sve mi se više čini i da će meni tako biti. Još uvijek mi odzvanja u glavi "Uči sine, uči pa ćeš više uživat u životu.". Meni je otac završio gimnaziju i fakultet i što je dobio? Radi u Angoli na naftnoj platformi usred ničega. Mjesec dana tamo ne vidi ni sunca niti mora. Samo sjedi za svojim poslom a smjena mu traje 16 sati a ostatak vremena spava jer ionako nema šta drugo radit i još se mora i dignut ako je neki hitni slučaj. Kada dođe doma toliko mu je dosta svega da ne želi ništa raditi nego samo uživa u tome što je doma i ja ga ne krivim ništa zbog toga, čovjek je zaslužio svoj odmor. Jesmo li svi samo najobičnije mazge koje vučemo da bi tamo nekom kojeg neznamo ni šta je orali zemlju? I na kraju što mi dobimo? Nešto hrane i malo odmora navečer a onaj kojem smo orali će uživat u novcu koji smo mu mi zaradili a njega baš boli briga za nas kad ostarimo ionako će doć novi. Ovakav život je kao onaj Twister što bude na Matejini i sličnim prigodama. Masa ljudi nahrupi, plati i sjedne sama, sa svojim prijateljem ili sa nekom voljenom osobom. Twister se polako počinje vrtit ali što duže traje to se sve brže vrti sve brže, brže i brže diže se u zrak i još brže se vrti i na vrhuncu ti si gore u euforiji, vrišteći gledaš u daljinu i prije nego što se snađeš polako padaš i twister se sve sporije vrti. Na koncu on stane i ti izađeš van i shvatiš da si platio 15 da se samo vrtiš u krug. Neki su se zabavili, nekima je bilo grozno, drugi su prospavali i tako je svatko imao svoj doživljaj. Takav je i život. Provodite ga sami ili sa prijateljima, što ste stariji to vam brže vrijeme leti, što ste stariji to možete više toga, ljudi vas više cijene i dani/tjedni/godine se vrte u krug. I vrijeme leti sve dok ne ostarite i onda se polako sve usporava i nakraju već ste prestari da išta radite i odlučite da više ovo nije za vas. Gdje ja spadam? A ja sam tu negdje pokraj twistera naslonjen na zaštitnu ogradu i gledam u taj cirkus i blago se smješkam.

- 22:54 - Komentari (9) - Isprintaj - #

08.01.2008., utorak

Birači biraju nepismene?

Danas sam odlučio učiniti i nešto korisno. Bezbrižno sjedim ja tako i učim za školu. Točnije prepisujem bilježnice koje sam bio lijen pisati u školi. Upalim radio i počnem slušati. Tema: Blogovi! i ljudi koji ih koriste. Nakon nabrajanja nevažnih duša koje posjeduju blog, došao je i red na političare koji imaju blog. Pošto me inače politika ne znaima i politički sam neorijentiran (ništa čudno sa 16 godina) nisam baš pozorno pratio. No nešto krajnje interesantno mi je zapelo za uho. Jedan političar je govorio. SDP-ovac. naravno rekao je kako mu potencijalni birači ostavljaju komentare i zatim slijedi veoma veliki kiks sa strane političara: "Građani komuniciraju SMENOM!" Neoprostivo. Političar a nepismen. Sramotno. Nadam se da su još neki to primjetili ako su slušali radio kada i ja. Veoma je očito da taj političar ne zna vjerojatno uključiti ni monitor a kamoli održavati svoj blog. Drugi mu pišu, ma dam se kladiti da čak ni ne čita komentare ili ako ih već čita isprintaju mu ih i donesu 'servirane na pladnju'. Ne znam kako vama ali meni je ovo veoma zasmetalo jer volim hrvatski jezik i njegujem ga. Ponosan sam na njega. Možda bi ipak trebalo bolje razmisliti kada biramo, ja imam još dosta vremena za razmišljanje. Toliko od mene. E da i bilo bi lijepo kada bi se mogla odabrati kategorija posta 'Opća kultura političara'. Jadna budućnost hrvatskog bloga s takvim političarima.
- 20:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

07.01.2008., ponedjeljak

When dreams fade away

U novu godinu s novim ambicijama. Škola, škola i samo škola. No pošto smo još na praznicima nećemo se opterećivati time. Ovdje ću opisati iskustvo koje sam doživio par dana prije nove godine. Bili smo vani i bezbrižno lutali po Viškovu. Bila su još trojica mojih prijatelja i negdje oko 1 po noći čuli smo kako se približava jedan auto velikom brzinom. Promatrali smo ga i samo čekali trenutak kada će se razbiti. Nažalost taj trenutak je i došao, udarili su u zid i prevrnuli se na krov. Potrčali smo odmah prema autu, ja sam potrčao prema prvoj kući i počeo manično kucati po vratima. Čovjek je izašao van ja sam samo povikao "Brzo, brzo hitnu razbili su se!!" Isprva me u nevjerici gledao ali nije mogao ne primjetiti auto okrenut na krov. Vratio sam se nazad. Bila su dva muškarca u autu. Rekao bih negdje između 25-30 godina. Jedan je bio prisvjesti i pomogli smo mu da se izvuće. Bio je pijan a u autu su se mogli primjetiti komadići stakla razbijenih boca vina, kao komadići stakla razbijene mašte. Drugi je bio teže ozlijeđen i nije bio pri svijesti. Njega je malo bio problem izvući jer mu je ruka bila priklještena pod krovom auta. Za to vrijeme već se okupila povelika hrpa ljudi. Neki su došli pomoći a neki su samo nervozno gledali, stajali u šoku. Okrenuli smo auto i izvukli drugog muškarca i polegli ga na bok. Sreća naša da je došao neki stariji čovjek jer mi smo svi bili u šoku, on je držao situaciju pod kontrolom. Nakon što je došla hitna pokupila ih je mi smo se izgubili, nismo htjeli čekati policiju. Sv uvijek misle kako se njima to neće nikada dogoditi. Često čitamo u crnoj kronici "Poginuo je XY", "Autom se razbio ubio dvoje ljudi" i tako dalje. Samo pročitamo i spremimo novine za stari papir ili za potpalu. No kad se nama to dogodi, priča je drukčija, cijeli život nam se ruši pred nosom. Fascinira me kako netko čiji se najbolji frend u pijanom stanju ubio s autom utapa tugu u alkoholu. A i taj što se vozi u pijanom stanju, zar smo mi ljudi toliko površni i ne učimo iz tuđih pogrešaka. Nastavljamo istim putem i dalje uporno stvarajući probleme i sebi i drugima. Nakon ovog iskustva ako ikad vidim prijatelja pijanog da sjeda za volan, neće se sam ubiti ja ću ga ubiti.
Nova godina, veliko slavlje, veliko sranje. Zabilježeni mnogi slučajevi maloljetnika koji su završili u bolnici zbog prevelike konzumacije alkohola. To nije u redu ali sagledajmo činjenice, teška su vremena, malo se para ima. U dućano pola litre pive dođe 5 kuna i 50 lipa. Coca cola stoji 6 kuna. Da ne govorimo o onim jeftinim pivama tipa "Adria" 11 kuna 2 i pol litre. A da ne spominjemo nekvalitetu takvih piva. Naravno okrivimo roditelje tko bi drugi bio kriv, ali nisu ih roditelji takvima odgajali. Čovjek je dobar kao individualac, čim kroči u društvo postoje civilizacijski korov. I to je realnost s kojom se moramo suočiti. Svi vi koji pijete u ogromnim količinama i ja se mogu 'pohvaliti' s tim vrijeme je da kažemo NE!

- 20:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.01.2008., utorak

Nova

Sretnu novu godinu želimo svima.....sve najbolje....poseban pozdrav.........matei,petri.sanji.mii,paoli,

Za vašu informaciju rodjendan mi je za 11 danaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

glup post
- 13:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.12.2007., subota

Kiss to build a dream on

Ah, praznici. Nema ničeg boljeg nego kada znaš da nemaš nikakve obaveze niti stvari za učenje a i ako niste prošli već iz iskustva znam da nemate namjeru učiti preko praznika jer to ovdje nitko ne radi a škole si ne žele priznat da zaključivanje ocjena na polugodištu je glupo ali dobro, nisam o tome mislio pisati (kako se lako zanesem u neku temu neki put sam sebe iznenadim). U zadnje vrijeme i mene i Pacivitiya je nešto uhvatila "stvaralačka blokada" tako da oboje nismo u stanju nešto pisati ali kao i svaki dan tokom praznika nemam šta pametno raditi pa sam odlučio početi pisati bez obzira što nisam prethodno već obradio i sastavio tekst u glavi pa što bude, bude. I tako smo se jedan dan ja i Pacivity zaputili u grad da se nađemo s još par prijatelja i da idemo vidit to novo čudo od tehnike, graditeljstva i luksuza zvano Cinestar u našem industrijski smrdljivom gradu Rijeci. "Joj ako bude neka drama ubit ću te što si me poveo" govori meni Pacivity dok smo se vozali u busu spuštajući se iz našeg Viškovskog brda u velebajni grad. Iskrcavamo se na žabici i dolazimo do prijatelja s kojima smo trebali gledati film i ja upitam "E. A koji film mi idemo gledat uopće?", "Pa... Kraljica Elizabeta, tako nešto drama neka, nešto tako". Ja u sebi umirem od smijeha i gledam Pacivitiya kako u sebi psuje sve živo što sam ga poveo. Unatoč tome mi se hrabro zaputimo u Cinestar. Nakon nekih 15-20 minuta vozikanja i šetanja dolazimo do te zanimljivo velike zgrade. Stvarno svaka čast onima koji su ovo gradili vidim da se puno truda i muka i prekovremenih sati uložilo da se ta zgrada ostvari. Pravo da vam kažem, kada smo ušli unutra stvarno sam se osjećao kao da nisam u ovoj državi, sve nekako moderno, lijepo, ne pošarano, novo, ma sve je bilo super. I tako mi svi veseli polako se približavamo ulazu za Cinestar i odjednom me uhvate trnci. Na šalterima za karte ogromna gomila ljudi. Red za redom, redovi nakon redova. Samim pogledom na sve te silne redove svima nam je pao moral na nulu i nakon nekog raspravljanja i njurganja ipak se odlučimo čekat u redu. U redu smo umirali naravno a nije ništa pomagalo kad je Pacivity počeo zanovijetat "Ajme kako mi se sere. Moram ić srat e, moram nać WC". Da sam imao oružje nebih oklijevao i pobio bi sigurno cijelu dvoranu koliko su me ljudi naživcirali. No u svakom zlu ima i nešto dobra tako da smo odlučili da ćemo ipak gledat film "Američki Gangster", što mi se onako na prvi pogled činio kao glup film ali ok. Napokon kupimo karte i odaberemo sjedišta u svom tom kaosu i metežu. "Film vam tek počinje za pola sata", nama opet muka pa odlučimo otić jest. Naravno da bi išli jest smo opet morali čekat u redu. I tako nakon pola sata opet smo morali čekat red da bi uopće došli do vrata za ulaz u hale, unutra smo morali čekat red da bi došli do stolica. I šta nas je doćekalo? Naravno neki sasvim desete osobe sjede na našim sjedištima. Upravo zbog toga nemogu smislit kina i nerado dolazim gledati tamo filmove jer je organizacija nula i ljudi u kinima se neznaju ponašat. Dobro ajde, našli smo negdje sjedišta u 3. redu i to skroz lijevo tako da sam morao cijelo vrijeme držat glavu okrenutu prema desno i platno je toliko bilo veliko da nisam mogao očima uhvatit cijelu sliku tako da sam morao stalno vrtit glavom okolo da bi vidio uopće šta se dešava u filmu tako da sam drugima vjerovatno izgledao kao da sam nadrogiran ili nešto. Napon smješteni počinje film. Naravno neki ljudi su očito ovdje došli večerat a ne gledat film tako da prvih 15 minuta nisam ništa čuo od mljackanja i žderanja kokica i sličnih fast food sranja što svi tako volimo jest. Bez obzira na ta ometala, uspio sam uživati u filmu i mogu sa sigurnošću American Gangster preporučiti svima koji bi htjeli gledati klasični gangsterski film s dobrim glumcima i zanimljvom radnjom ali ipak ne tako preoriginalna za moj ukus u filmove. I gledamo mi uživljeni u film i odjednom neki crnac (ovaj na slici) koji izgleda kao da je pred pet minuta pamuk brao uleti u kadar u filmu i kaže "Frank, imamo problem." i odjednom u tako ironičnom trenutku se čuje neki zvuk "Pijuuuu", nestane slika i upale se svijetla. Ja gledam ono koji kurac? Ostatak ljudi u kinu se naravno diže i kao stado odlaze iz dvorane. Moje deranje "Koji kurac? Pa nije gotov usrani film!" nije ništa pomoglo. Nažalost to je okrutna istina, iz nekog razloga naš dragi kino s pet zvijezdica je odlučio prekinut film i otjerat nas sve ća. Nikakve isprike, nema povrata novaca, baš ništa. Ogorčeni ja i Pacivity se zaputili na naše brdsko Viškovo. Napokon dolazi autobus i počnemo se vozat. Pričamo ja i on o našem blogu i svačemu i kada autobus stane na zadnjoj stanici mi shvatimo da smo na sasvim trećem mjestu nego gdje bi trebali biti. Na kraju smo zaključili da smo umjeto sedmice mi smo ušli u 7A tako da smo se izgubili. Na kraju smo lutali po ulicama i nekako došli do okretišta sedmice i onda pješke do Viškova. Oboje smo se smrznuli i meni su skoro uši otpale od vjetra a sve uzalud. I naravno ja biser sam tek dva dana kasnije shvatio da zapravo nisu prekinuli film nego je jednostavno bila stanka jer film traje preko dva sata pa su na otprilike sat vremena do kraja filma stavili pauzu da ljudi popuše cigaru ili odu na WC a mi seljačine nismo to shvatili nego se naljutili i otišli e jebiga haha baš su nam ljepi praznici.
- 00:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

25.12.2007., utorak

Sretni blagdani

Ovim putem želimo svima koji nas čitaju i podržavaju čestit Božić, neka vam se sve želje ostvare.

Image Hosted by ImageShack.us

- 00:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.12.2007., subota

Thank you lucky stars

U snu, tiho negdje iz neke ne poznate daljine odjekuje neki poznati glas: "Ej, obraća ti se... Ej! Profesorica te pitala nešto!". Brzo dignem glavu, pogledam oko sebe, "A da, u školi sam. Recite profesorice?". Profesorica onako me pogleda malo ljuto jer nisam pazio čemu se radi ali svejedno nastavi sa svojim upitom "Pa evo reci ti nama što tebi čini najveću sreću u životu?". Ono što je sljedilo je bio samo moj tupi pogled u prazno i bez odgovora. "Šta baš nema ničeg što te veseli?" upita ona mene posljednji put a ja je samo pogledam i slegnem ramenima. Zašto ja ovo pričam? Pa evo nakon tog sata cijeli dan sam razmišljao ne o onome što mene čini sretnim nego o tome zašto mene ništa ne može usrećiti. Sreća je emocija koju osoba doživi osjećajem zadovoljstva, iznimne radosti ili veselja kaže naša draga Wikipedia. Nažalost iskrena sreća je nešto što se rijetko desi priznali vi to ili ne. Dešava se često da osoba mora svoju sreću skiravit. Zašto? Zato što okolina sreću te osobe nebi prihvatila niti tolerirala. To naravno nije ništa čudno, biti sretan radi nečeg što drugi ne shvaćaju će uvijek biti osuđeno na predrasude, stereotipe i naše drago "podjebavanje". Ja sam to osjetio mnogo puta a vjerovatno i oni koji ovo čitaju (tko god to bio osim Pacivitiy-a jer on ovo mora čitat da mi ispravi gramatičke greške haha) im se desilo više nego jedanput. To je jednostavno tako i tako će uvijek biti. Ono što čovjek ne poznaje i ono što mu je strano reagirati će negativno na tu stvar/osobu. Kako to znam? "Vidi onog metalca kako je glup na šta liči nije normalan", "Vidi ovog glupog komunistu, Srbin glupi treba ga ubit." i slična preseravanja su najbolji primjer za ovo što pričam a primjera ima na gomile. Zbog takvih stvari osobe su podležne tome da skrivaju svoju sreću, sreću u kojoj oni uživaju. Kao što je nekome sreća vozit taj i taj motor tako je nekome sreća nosit lance, marte i slično. Svaki čovijek ima svoj mozak, kako će ga koristiti to ovisi o njemu. Neki ga ni ne koriste ali tko i zašto bi mu to uopće netko branio? Ako ne želi, onda ne želi. U životu je samo smrt sigurna ostalo je sve po vašoj volji a ono što nam je najviše po volji je to da budemo sretni. Neki su našli sreću u Bogu, neki u alkholu, neki u raznim političkim idealima itd. itd. itd. Ljudi koji nemaju sreće niti baš nešto uspijeha u životu uvijek se obrate jednom od mnogobrojnih ponuda za zagrobni život. Kad već nemogu biti sretan u ovom životu što nebi mogao osigurat bolji na onom drugom? Meni je to apsolutno smiješno, slušajući religiozne ljude (bilo koja religija) osjećam se kao da mi netko želi podvalit brošure za nekakvo putovanje na Karibe. Naravno ako u slučaju niste prosvijetljeni očitom istinom (sarkazam) koju oni prikazuju dolaze posljedice! Jer! Ako nećete kod njih onda zaslužujete najgore moguće muke i patnje dovijeka. Ne hvala, meni takva sreća ne treba. Stoga daljnom potragom za srećom razmišljao sam o muzici. U muzici se stvarno može uživati kakva god ona bila i bome čuo sam podosta muzike, od najkotičnijeg frantičkog vrištanja mržnje, mazohisma, sadizma i potpune degradacije žena na razinu ljudskog WCa natrpanog svakavkim organskim tvarima do gotovo nemoguće razine tehničke sposobnosti sviranja instrumenata i toliko kompleksnih "riffova" da ljudi ozlijede zglobove na probama. Muzika me doista uveseljavala i zaista sam mislio da u njoj leži sreća, ali prevario sam se. Društvo je došlo do te razine gluposti da osobe presuđuju kakva je po tome što ta dotična osoba sluša. Dakle: metalac je Sotonist, brijač je narkoman i šupljoglav, panker je totalni klošar i beskućnik i slične stvari. Naravno tu dolaze i česte batine zbog onoga što ti voliš slušat i to se ne odnosim samo na metalce (iako su oni najčešća meta) brijači, reperi i svi ostali se kače uvijek i zauvijek zbog različitih svijetonazora. Danas su ljudi postali toliko glupi da se uopće ne trude ni razumjeti zašto uopće netko to sluša niti o čemu se to radi, čim nosi lance/pume/marame odma tuci jer su to sve budale jelda? Ma to su obične gluposti i što je najbolje nekim ljudima je recimo nepojmljivo da netko tko sluša metal može voliti techno ili obrnuto. Zašto? Pa naravno zbog stereotipa. Metalac naravno svaki dan kad se digne žrtvuje lokalnog skitnicu Sotoni da bi mu vrag učinio uslugu i pobio sve suradnike na poslu i onda da on može cijeli dan udarat glavom u gitaru i vrištat kao da mu netko stvalja kolac u guzicu samo zato da može odat respekt vragu i stoga on ne sluša ništa drugo osim metala jer je on metalac. Isto tako svatko tko sluša narodnjake je Četnik. Ne možeš slušat narodnjake ako nisi Četnik. Kada Vesna Zmijanec pjeva o tome kako mirišu Jorgovani to su zapravo skrivene poruke o Četnicima koji nakon što pokolju 3-4 sela mirišu Jorgovane jer srmad od lešina koji put zna zasmetat i druga muzika ih ne zanima jer su oni Četnici i oni samo vole nacionalizam. Dalje neću ni nastavit, što više pišem o tome to me sve više ljuti kako ljudi ovdje znaju nekome zagorčat život samo zato jer on pronalazi sreću u nečemu drugom od tebe. I jesam li našao sreću u muzici? Naravno da nisam ali ipak ona pruža zadovoljstvo i olakšava mi život u neku ruku ali kad me netko (nepoznat) pita što slušam obično samo odgovaram "Ma ja slušam sve što mi se svidi" i gotova priča i to je skoro istina. Sreće u alkholu nikad nije bila niti neće biti, alkohol mi niti ne treba u životu, popit pivu, dvije iz gušta ili se eventualno napit ako je neki veći događaj ali svaki dan pit i radit ništa nije toliko za mene a bome nije ni drugima baš to radit ali tko voli neka izvoli, kasnije kad budu plakali za izgubljenim danima neće im biti nitko blizu da ih utješi. Još najbolje kad moram slušat priče tipa "JAO KAKO SAM SE NAPIO! POPIO SAM 10 GAJBI PIVE E, E, E, KUIŠ, E, PILI SMO PUNO I, DA, NAPILI SMO SE". Odlično, idemo dalje. Sreću u ljubavi nisam toliko niti tražio jer toga u mojim godinama nema, fizički izgled ionako svi manje više gleaju tako da i nema puno ljubavi kad se ne treba skidat. I tako u beskonačnost sam tražio sreću u svakom kutu sinusa i cosinusa i nisam je našao. I jednog dana mi je postalo jasno što je zapravo najljepše što se meni desi i što najbolje od svega to mi se desi svaki dan. Cigare, mobitel, škola, prijatelji, cura, profesori, obitelj, auti, životinje, svijet. Ne, ništa od toga, premda su mi neke od tih stvari drage. Najveća sreća je onaj jedan najobičniji trenutak, jedan mali fragment vremena od 4-5 sekundi koji zapravo svatko ima. To je onaj mali komadić vremena kada se probudiš, otvoriš oči i apsolutno ništa nemaš na umu samo gledaš u ono što je iznad tebe i ne možeš se sjetiti nijedne brige i problema samo ležiš i uživaš u trenutku čiste sreće. Apsolutno sve u tom malom trenutku je zaboravljeno i ostaje samo sreća i sloboda. To je jedan od najljepših i najsretnijih emocija koju čovjek ima priliku osijetiti. I zato svako jutro kada se dignem samo otvorim u oči i nakon tih par sekundi samo se nasmiješim i dignem iz kreveta i sretno priželjkujem ponovom dizanju idućeg dana.

- 13:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sjedinjenjem svih mojih vijuga u glavi i uz maksimalan trud da učinim ama baš ništa.....Reci čovjeku da u svemiru ima 300 milijardi zvijezda i vjerovat ce ti, ali reci mu da je ova klupa pored njega upravo obojana i morat će je dotaknuti prstom da se uvjeri! Većinu svojih Ideja neću nikada vidjeti oživotvorenima upravo zbog drugih ljudi koji ih onemogućuju samim svojim postojanjem. A sve to ipak ne umanjuje vrijednost te moje Ideje čak i ako zauvijek ostane samo to – Ideja.
Counter
Counter

Crna ovca, bela vrana, jos neshvcen za svojih dana,
rak - rana seljacinama sto me sad ujedaju sa svih strana,
autenticna vreca smeca k'o cela generacija

OBJASNJENJE IME BLOGA
xat.com/p

Važniji događaji:
17.11.2007. Blog je osnovan
23.11.2007. Došlo je do malih izmjena na blogu =)
23.11.2007. Pridružuje mi se suradnik po imenu Burek
17.12.2007. Prvih mjesec dana bloga =)!
28.04.2008. Službeno zatvaranje bloga
OBJAVE:
1)Brisat ćemo sve komentare tipa kul blog,dođi me komentirat .... i slična mlačenja prazne slame.Striktno želimo samo komentare na post.Hvala na razumijevanju


2)Komentar na postu "Neka se gone" je zadnji i jedini takvog slučaja i u budućnosti nema takvih jer mi to već znamo hahahaha

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr
Counter
Counter


Gary Jules Lyrics

Hmm da

So, so you think you can tell Heaven from Hell,
blue skies from pain.
Can you tell a green field from a cold steel rail?
A smile from a veil?
Do you think you can tell?
And did they get you to trade your heroes for ghosts?
Hot ashes for trees?
Hot air for a cool breeze?
Cold comfort for change?
And did you exchange a walk on part in the war for a lead role in a cage?
How I wish, how I wish you were here.
We're just two lost souls swimming in a fish bowl, year after year,
Running over the same old ground.
What have you found? The same old fears.
Wish you were here.